Magični Vjetar

1. Fort Ghost




Magični vjetar Dakote

U knjizi Dakota: A spiritual geography autorica Kathleen Norris tvrdi da je Dakota još i danas tipična granična zemlja, gruba i istovremeno vrlo spiritualna: "strašan krajolik, ali također prekrasan, u kojem smo bez zaštite od neočekivanog." Zar postoji bolja pozornica za naše priče? Vjetar je "nevidljivo prisustvo", utjelovljeno u našem protagonistu: vjetar koji je glavno božanstvo Indijanaca Sioux koji ga nazivaju Tatekan (Sveti, Tajanstveni, Magični Vjetar), promjenjivi vjetar bez pravila, koji može biti blag dašak i snježna vijavica, lahor koji talasa prerijsko raslinje i neumoljivo puhanje od kojeg se poludi. Vjetar koji može prenijeti fatamorgane, udaljene slike i odjeke, potpuno otvoriti vrata mašte.
[preuzeto iz predgovora priči Fort Ghost iz 1. knjige Magičnog Vjetra]



U Hrvatskoj izdavanje Magičnog Vjetra od 1. broja pokrenuo je Libellus, a prekrasne im naslovnice crta Goran Parlov.




U nastavku teme donosimo originalne talijanske naslovnice i Vijesti s granice objavljivane u Blizzard Gazette, kao predgovor svakoj priči Magičnog Vjetra.

2. Pandže




Orlovske pandže

"Čuj lepet njihovih krila!
Moćni se orli spuštaju!
Djeco, donose vam darove!"
Ova je pjesma Indijanaca Pawnee, posvećena orlovima. Neobična pjesma, zar ne? Ni u jednoj se našoj narodnoj pjesmi orao ne pojavljuje kao dobar i miran lik. Za nas Europljane, orao je još od doba Rimskog carstva simbol moći i osvajanja. Moćnici svih doba uspinju se sve više i više, poput orlova, i s visina vladaju svijetom. Ali za američke Indijance najvažnija orlova osobina nije bila što se penje do nebesa, već što se spušta do nas. On je glasnik Velikog Duha, njegov se dolazak pozdravlja s radošću. Ali orao je i nešto više, što nam objašnjava Pawnee Poglavica Orao: "Orao nese dva jaja, samo dva, a to znači: sve su stvari na svijetu parovi, kao muškarac i žena, kao tvar i sjena, kao tijelo i duša." Kao što se vidi, za Indijance je orao također simbol dvosmislenosti ili, da budemo jasniji, pouka da nas orao podučava potrebi za shvaćanjem tuđeg gledišta, budući da je sve na svijetu dvostruko.
Ali što se događa kad orao koji se spušta prema nama ne donosi darove, već pokazuje pandže? I što se događa kad se učini da dvosmislenost stvari unosi nered u same zakone prirode? Što se događa kad različita gledišta na kraju pomiješaju istinu i laž i posiju mržnju i neslogu koje dovedu do krvavog sukoba među ljudima?
Ako vas zanima složena veza između Indijanaca i orlova, savjetujemo vam da potražite neku od brojnih priča iz indijanske predaje koje govore o njoj. Posebno bismo vam preporučili tri. Prva je priča Crvenog oblaka, velikog poglavice Siouxa, a zove se Pjegavi orao i crni gavran. Objavljena je u zbirci American Indian myths and legends Richarda Erdoesa i Alfonsa Ortiza. Druga zanimljiva priča o orlovima je Lovac i majka svih orlova. Najčarobnija od svih vjerojatno je Čovjek orao, priča o čudesnoj preobrazbi koju je u svojoj autobiografiji A Pima remembers ispričao poglavica Pero Koje Se Vrzma.
[preuzeto iz predgovora priči Pandže iz 1. knjige Magičnog Vjetra]

5. Whopi




Mit o ženi bizonu

"Žena Bijeli Bizon dala je Lakotama lulu Svetog Teleta, a s njom sve ono što životu daje značenje. Ljudi su lutali zemljom nebrojene generacije još od kad su izišli iz podzemnog svijeta u maglama drevne prošlosti. Ali postali su pravi Lakote tek s čudesnom pojavom Žene Bijelog Bizona.
Ovaj je citat posuđen iz biografije Bika Koji Sjedi, djela Roberta Utleyja, i svjedoči koliko je za Indijance Sioux bila važna mitska figura Žene Bizona. Od prapovijesti sve do danas (izgleda da je posljednje ukazanje Žene Bizona bilo 1970.), za Siouxe pojavljivanje tog čudesnog stvorenja označava razdoblje velikih i dubokih promjena koje se u početku naizgled tiču samo života pojedinaca, ali potom prelaze na zajedničke sudbine i ponekad se pokazuju dobročinstvenim, ponekad gotovo apokaliptičnim.
Žena Bizon se jednostavno naziva Whopi. Bezbroj je priča o Whopi, različitih motiva: magične, strašne, sentimentalne, čak i humoristične, što svjedoči da su se američki Indijanci znali šaliti na račun svojih božanstava. Posebno vam preporučujemo dvije priče: Žena Bizon (objavljenoj u zbirci priča Siouxa i Cheyennea koje je sakupio Frederick Hetmann) i Žena Bizon - jedna priča o magiji (iz Campfire tales of the American Indians Deeja Browna). Ali mit je tako neuobičajen i čaroban da nijedna priča sama za sebe ne može prenijeti sve nijanse. Predstavio ga je koncem pretprošlog i početkom prošlog stoljeća antropolog James R. Walker koji je prikupio brojna svjedočanstva među Indijancima Sioux Oglala u rezervatu Pine Ridge. Vrlo je malo analogija između Žene Bizona i legendarnih stvorenja iz naše europske kulture, ali ipak ima nešto dodirnih točaka s mitovima o divljoj ženi, stvorenju šuma koje odgajaju životinje i koje predstavlja raznolikost ženskog duha i njegovu iscrpljujuću borbu protiv agresivnosti svijeta muškaraca. Nedavno proročanstvo Siouxa najavljuje skori povratak Whopi "u društvu bijele žene". Nije prvi put što je prorečeno takvo proročanstvo. Čini se da ono znači da je solidarnost između žena različitih rasa najvažniji znak dubokih promjena u našoj priči.
[preuzeto iz predgovora priči Whopi iz 2. knjige Magičnog Vjetra]

28. Maska boga ljudoždera




Magično slikanje

Lik Colea Turpina, zvan Mnogo boja, kojeg ćete upoznati u ovoj pustolovini Magičnog Vjetra, inspiriran je povijesnim likom Georgea Catlina, velikog američkog etnologa, pisca i slikara, čiju vam značajnu knjigu North American Indians preporučujemo. Catlina (1796.-1872.) su u mladosti usmjeravali ka slijeđenju očeve odvjetničke karijere, ali zanimanje za crtež i slikanje brzo ga je navelo na odustajanje od studija prava. Usprkos tome što je bio samouk, brzo se iskazao kao portretist pa je primljen na filadelfijsku umjetničku akademiju. U tom se gradu Catlin prvi put susreo s Indijancima koji su došli u delegaciji. "Bili su odjeveni i opremljeni prema svojoj klasičnoj ljepoti," napisao je, "sa štitovima i šeširima, u tunikama i mantilima, obojani i ukrašeni, spremni za slikarsku paletu!" No Catlin ih nije cijenio samo zbog njihova izgleda: "Čovjek u jednostavnosti i plemenitosti svoga bića, kad ga ne ograničavaju ili zarobljavaju umjetne civilizacijske tvorevine, svakako je najljepši model kojega jedan slikar može poželjeti." Kako je bio velik ljubitelj francuskog filozofa J. J. Rousseaua, teoretičara o plemenitom divljaku, Catlin je odlučio posvetiti svoj rad i život Indijancima, i to s pravom strašću nekog etnologa. Budući da je bio savršeno svjestan da bijelci oduzimaju prostor i resurse Indijancima i da ih tako osuđuju na istrjebljenje, Catlin je htio krajnje marljivo za buduće naraštaje dokumentirati indijanski izgled i običaje, obrede i stavove prema svijetu, što je činio svojim crtežima i dugim nizovima pisama i bilježaka. Indijanci su bili zapanjeni i zadivljeni njegovom slikarskom vještinom. Primili su ga među sebe i smatrali ga čovjekom od magije, za njih je on bio medicine man. Catlin im je uzvraćao svakom prilikom podržavajući njihove opravdane zahtjeve za pravima: "Moje srce krvari na pomisao na ono što čeka preživjele pripadnike nesretne rase koje stišću njima slični ljudi čija će ih pohlepa, bojim se, odvući u raku." Catlin je također bio vrlo aktivan u osuđivanju istrjebljivanja bizona koje su bijelci lovili iz sporta ("nekontrolirano klanje koje ne služi ni za jednu bundu ni za jednu funtu mesa.") Kako u tom pokolju ne vidjeti najavu kraja crvenog čovjeka? Catlina je iznenadilo otkriće da su sami Indijanci bili potpuno svjesni sudbine koja ih čeka pa je htio prenijeti njihove neponovljive riječi: "Brzo se krećemo prema sjenama svojih predaka, prema Suncu koje zalazi." Na njegove apele nije se puno obaziralo u Americi. Iako suočen s tisućama teškoća, Catlin nikad nije priznao poraz, i branio je indijansku stvar i s druge strane oceana, u Europi. Na njegove izložbe hrlili su slavni ljudi kalibra Victora Hugoa i George Sand. Nije se radilo o običnom divljenju slikama: Catlin je često sa sobom vodio svoje prijatelje Indijance kako bi govorili o svom narodu. Njegova umjetnost možda nije bila najviše razine, kao što su mnogi kritičari isticali, ali svi su uvijek priznavali da je Catlin savršeno uspio prikazati indijanski duh, njihovo dostojanstvo i njihov ponos, ostavivši nam neizbrisivo svjedočanstvo o tim ponositim ljudima.
[predgovor priči Maska boga ljudoždera iz 10. knjige Magičnog Vjetra]

30. Shado




Preuveličani životi

U priči koju ćete pročitati naš Willy Richards zvani Poe upušta se u književnu pustolovinu time što objavljuje jedan dime novel o izmišljenom junaku, ali zapravo inspiriranom Magičnim Vjetrom i stvarnim događajima iz priče. Dime novel bila je vrsta priče u nastavcima, na neki način prethodnik stripa, budući da je pored teksta ugošćavao pustolovne i fantastične slike. Mnoge priče sa Zapada nastale su baš iz ovih malih književnih izmišljotina koje miješaju stvarnost i legendu. Često su autor i glavni junak priče bili ista osoba. To je slučaj Davida Crocketta, kojem su pripisani mnogi tekstovi puni hvalisanja koji otkrivaju neiscrpnu komičnu crtu: Crockett tvrdi, između ostalog, da pije rakiju razblaženu sumporom koju je promiješao gromobranom i čiju je pjenu skinuo uragan, da je u stanju progutati "čitavog crnca" (sic!), ako mu glavu premaže maslacem, da pali lulu sunčevom zrakom i da si u džep može spremiti djelić zore! S druge strane, brodar Mike Fink kune se da si je obložio želudac bizonovom kožom kako bi mogao progutati više viskija. O legendarnom Pecosu Billu govori se kako je uspavao čegrtušu da bi je potom upotrijebio kao laso za hvatanje pume i, kao da to nije bilo dovoljno, da je tu pumu jahao milje i milje i pri tome se toliko zabavio da je (doslovno) umro od smijeha. Za Paula Bunyana kažu da je uzgojio čudesnu životinju: Babea, plavog vola "kojem je razmak između rogova mjerio četrdeset i dva drška sjekire i paket Starova duhana", ali i to je bilo nedovoljno, jer je rastao pola metra svaki put kad bi ga gazda prostrijelio očima.

Situacija se drastično promijenila dime novelama o Buffalo Billu. Priča je i dalje puna pretjerivanja, ali više ne cilja na komediju nego na dramu, uz nešto kretanja prema fantaziji i hororu. Na primjer, Buffalo Bill pripovijeda kako su ga progonili indijanski duhovi u pratnji divovskih pasa s fosforescentnim očima (čime je prethodio Doyleovu Baskervilskom psu). Uz ove se priče šire također puno realističniji prikazi koji pretendiraju na prepričavanje Istine o Divljem Billu Hickoku, Texas Jacku, Anne Oakley, Billyju the Kidu i drugim junacima povijesti Zapada. Ta pretenciozna otkrića uvijek treba uzimati sa skepsom. Iz njih uvijek izbija nevjerojatno i neuvjerljivo, između ostalog radi udovoljavanja publici koja gladuje za pustolovinom više nego za vjernom biografijom. Calamity Jane sudila je loše o onima koji su popuštali takvim stvarima, a opet je i ona sama iz ekonomskih razloga objavila kratku autobiografiju punu laži. S vremenskom udaljenošću može se reći da bi, da je ispričala svoj pravi, nemilosrdan, vrlo težak život, to bilo zanimljivije za današnjeg čitatelja, ali svakako bi za tadašnju Ameriku predstavljalo nečuven skandal. U svome posljednjem, dirljivom pismu kćeri, Calamity Jane piše: "Osjećam se slabo i nije mi preostalo još dugo. Ponijet ću sa sobom mnoge tajne. Ono što jesam i ono što sam mogla biti." Zauzvrat i zahvaljujući lažima, legendarne autobiografije junaka Granice govore nam o onome što su oni htjeli biti i što su, na kraju krajeva, uspjeli postati u narodnoj predaji.
[predgovor priči Shado iz 10. knjige Magičnog Vjetra]

8. Windigo




Neutaživa Windigova glad

"Što je to Wendigo, molim vas?" izletjelo je Simpsonu, ljutom što nije uspio zadržati iznenadan drhtaj. Défago se naglo okrenu i pogleda ga kao da će se izderati, ali njegov se glas brzo stišao do šapata: "On je kao velika životinja, brz kao munja, veći od bilo čega u šumi, a kažu da pogled na nj baš i nije lijep... Eto, to je sve!" Uopće nije sve, ali je Algernon Blackwood - jedan od najpoznatijih pisaca strave i užasa s početka stoljeća, autor priče Wendigo iz koje smo uzeli prethodne retke - bio uvjeren da čim su nadnaravna stvorenja više okružena misterijom i neobjašnjena, tim su strašnija. Usprkos tome, o Windigu su ispričane bezbrojne priče i napisani važni radovi, zahvaljujući čemu je on postao najslavnije stvorenje u indijanskoj mitologiji (neki pišu njegovo ime Wendigo, drugi Weendigo, ali najrašireniji je oblik Windigo, ujedno i najsličniji našem izgovoru). Vjerovanje u Windiga nastalo je među Indijancima Ojibway (poznatima i pod nazivom Chippewa), sjevernoameričkom i kanadskom plemenu. Ali Windigo je prije svega sin zime i gladi. Čovjek može postati Windigo ako ga nedostatak namirnica gurne ka ljudožderstvu. Ipak, neophodna je određena sklonost: nezasiti najviše riskiraju tu strašnu preobrazbu. Windigo se kreće kao nemilosrdni grabežljivac, ali što više žrtava proždere, tim više njegovo tijelo raste, a time i njegova neutaživa glad.
No nemojte misliti da je Windigo samo legenda: to je također dobro dokumentirana, složena bolest za koju je vrlo teško pronaći prikladan psihijatrijski tretman. Za one koji žele doznati više o etnološkom značenju Windiga i njegovim kliničkim aspektima, preporučujemo knjigu Emanuele Monaco Manitu e Windigo. Visione e antropofagia tra gli Algonchini. Radi se o akademskom radu, ali u njemu se nalaze brojni narativni dijelovi i svjedočanstva koji čine uzbudljivo štivo. Čudovište je 1963. naslikao umjetnik Norval Morrisseau. Prema njegovoj interpretaciji, Windigo je velik, debeo i divlji, ali nije vrlo bistar, s obzirom na to da guta dabrove jer ih je zamijenio za ljude. Što se toga tiče, ni divovski bauci iz naših bajki, ni mitski kiklopi nisu se nikad mogli pohvaliti pameću. Mahnitost koja ih obuzme, bijes koji ih pokreće, istovremenu su njihova snaga i glavna slabost.
[predgovor priči Windigo iz 3. knjige Magičnog Vjetra]

34. Vrata pakla




Prohibicionisti

Lik velečasnog Hungera djelomično je inspiriran povijesnim likom metodističkog pastora Georgea Channinga Haddocka koji je na svoj način pokušavao moralizirati burni Sioux City između 1885. i 1886. godine, da bi na kraju izdajnički skončao u blatu od zrna kojim ga je u vrat pogodio šef odjela iz jedne tvornice piva. Haddock je na početku svog propovijedanja već pretrpio posljedice svoga prohibicionističkog uvjerenja: u gradu Sheboyganu u Wisconsinu plaćenici vlasnika saluna pucali su u njega kako bi ga prestrašili i premlatili su ga do krvi kako bi mu pokazali da misle ozbiljno. Haddock nije okrenuo drugi obraz i zaključio je da njegova borba protiv viskija, kockanja i prostitucije mora postati oštrija. Počeo je upadati u salune sa željeznom šipkom u jednoj ruci i čeličnim kotačićem na konopu u drugoj. Vrtio bi konop oko sebe dok ne bi očistio lokal od pokvarenih i pokvaritelja.

http://www.historynet.com/magazines/wild_west/3037986.html

U devedesetima je jednako odlučna prohibicionistica bila Carry Nation koja se u salunima pojavljivala mašući sjekirom. Doslovno ih je razbijala u komadiće. Muž Carry Nation, kronični alkoholičar, umro je od delirium tremensa, a njegova ga je silna žena u dobi od 54 godine odlučila osvetiti tvrdeći da je od samoga Boga dobila misiju da otjera prodavače viskija iz cijeloga Kanzasa. Carry je bila ženetina visoka metar i osamdeset i teška devedeset kila. Za vrijeme jednog od njezinih kaznenih pohoda bila su potrebna četiri policajca da je zaustave. Prvi lokal koji je Carry odlučila razbiti bio je Carey hotel u Wichiti. U njemu se pred svačijim pogledima nalazilo platno pod naslovom: "Kleopatra na kupanju" koje je Carry ocijenila opscenim. Rasparala ga je, i kao da to nije bilo dovoljno, razbila u komadiće zrcalo vrijedno 1500 dolara te nepoznatu količinu boca i sve čaše. Njezina su djela ubrzo postala popularna i Carry Nation uspjela je u svoju svitu okupiti pravi bataljun razularenih žena. Njihov bojni poklik bio je:" Razbij! Razbij! U ime Isusovo, razbij sve!" Njezine sestre po cilju ubrzo su pokrenule cvatuću prodaju suvenirskih sjekira i počele objavljivati dva časopisa: The Smasher's Mail (Vandalska pošta) i The Hatchet (Sjekira). Nisu svi vlasnici saluna pasivno trpjeli Carryina djela: bilo ih je koji su je cipelarili, koji su je prisiljavali da guta viski, koji su joj pokušavali strgnuti odjeću, koji su je gađali pokvarenim jajima i jedan koji joj je ubacio živog miša pod odjeću. Tim podrugljivim kaznama i mnogim danima koje je provela u zatvoru zbog vandalizama postala je mučenica, ali također i neodoljiva tema za satiru. Mnogi su se saluni reklamirali igrajući na prezime Nation ("Sve su nacije dobrodošle, osim Carry!" ili otvoreno imenujući lokal prema njoj. Proizvodio se i Carry Nation Whisky čija je boca bila oblikovana prema njezinoj figuri. Kraj joj je bio puno manje junački od Haddockova: Carry se pristala pokazivati na sceni između točki u kazalištu, a na Coney Islandu je čak sudjelovala u freak showu, pokazujući se publici između bradate žene i sijamskih blizanaca.
[predgovor priči Vrata pakla iz 12. knjige Magičnog Vjetra]

35. Mjesec lišća koje pada




Žene Lakota

U sedamdesetim godinama devetnaestog stoljeća, kad su Indijanci dočekani u Bijeloj kući, pogođen kontrastom između prisutnih bijelih i crvenih žena, kapetan američke vojske Clinton Poole komentirao je: "One prve su gipke i dopadljive, elegantnih oblika, nježnih obrisa, družice dostojnih svojih muškaraca; one druge su nezgrapne i teške, grubih i od posla iscijeđenih crta, sluškinje i robinje svojih muževa." U to je doba taj stereotip bio vrlo raširen. Bijelci su Indijanke smatrali "teretnom stokom u vlasništvu onih neljudskih monstruma, njihovih muževa. No zato je Libbie, žena generala Custera i vrlo razumna i perceptivna osoba, nakon što je vidjela kako žena jednog ratnika Siouxa češlja muža i čak mu maše pokrivačem za leđima kako bi tjerala komarce, priznala da i ona jednako tako pazi na svog muža i da mu često pomaže da odjene odoru. Kad se uzmu u obzir kulturne razlike, indijanske žene nisu živjele u gorim uvjetima od bjelkinja, posebno onih koje su živjele na granici ili na imanjima, prisiljene na težak rad i često zlostavljane od muževa. Što se tiče prava, društvenog položaja i moralnog ponašanja, posebno su se žene Lakota mogle pohvaliti naprednijim okolnostima od bjelkinja. Na primjer, one su, i samo one, mogle tražiti razvod. U zajednici su igrale ulogu od apsolutnog značenja, ne samo kao majke: bile su švelje (obično neudane, jer su se morale brinuti za odjeću cijelog plemena, bez favoriziranja svog muškarca), ratnice i vračarice. Celibat prije braka nije bio obaveza pa ni vrlina.
S druge strane, ova su prava bila samo formalna, budući da je jedan razvod u praksi značio teške ekonomske posljedice po obitelji, tako da je razvedena žena mogla ostati sama. Obeshrabrivane su sve uloge osim one žene i majke, tako da su ostale uloge odobravane samo u izuzetnim slučajevima. Očevi su pak štitili svoje mlade kćeri tjerajući ih da nose pojaseve vjernosti, ne toliko iz moralnih razloga, koliko da ne zatrudne. Zatim, primjenjivale su se strašne kazne u slučajevima ženske nevjere. Muž je mogao odlučiti hoće li kazniti ženu ili joj oprostiti. Kad joj je prvi put oprostio, više se nije smio ni buniti zbog prijevara svoje družice. Kad se odlučio na kažnjavanje, tada joj je trebao odsjeći nos ili je, u ekstremnijim slučajevima kao među Crnim Nogama, ubiti. Ti su nemilosrdni običaji postajali sve rjeđi od sredine devetnaestoga stoljeća, toliko da su gotovo nestali. Promjenu običaja nametnula je borba Indijanki za obranu svojih prava, kao i primjeri drugačijeg načina življenja uloge muškarca, muža i oca koji su davali veliki vođe poput Ludog Konja. Za one koji žele doznati više o životnim uvjetima i borbama indijanskih žena preporučujemo čitanje prekrasne knjige Mary Crow Dog: Lakota Woman, prihvaćene na svim američkim sveučilištima s kolegijima o urođeničkim kulturama.
[predgovor priči Mjesec lišća koje pada iz 12. knjige Magičnog Vjetra]

36. Bjegunica




Zelene novčanice

Vestern bez dolara ne može postojati. A opet, nijedan nam film dosad nije dobro ispričao strastvenu i krajnje zapetljanu povijest dolara. Zbog scenske jednostavnosti, junaci uvijek u rukama drže novčanice. No na starom Zapadu jedini dolari koji su imali neospornu novčanu vrijednost bili su oni u zlatu. Naime, papirnata je moneta bila slabo raširena, a središnja je vlast oklijevala sa stvaranjem nacionalnih novčanica malih apoena. No vlada je dopustila lokalnim bankama da izdaju vlastite vrijednosne papire i gotovinu. Na inicijativu senatora Portlanda Chasea, kasnije ministra financija, 1863. godine kongres je izglasao zakon prema kojem je petero partnera bilo dovoljno za utemeljivanje bankarske udruge ovlaštene za izdavanje novca. Ubrzo je Amerika bila preplavljena novčanicama najrazličitijih vrsta, živopisno ilustriranih hodočasničkim doseljenicima, prizorom krštenja Pocahontas, izmišljenim alegorijskim likovima, predsjedničkim portretima, ukratko, vrlo različitim temama.

Veći je red zajamčila nova vrsta novčanice greenbacks, tj. "zelene pozadine", zakonska valuta izdavana u apoenima od 5 do 100 i više dolara. Te su se novčanice mogle mijenjati u dolare u zlatu, u mjenice, pa čak i u poštanske marke, no odmah nakon izdavanja i brza širenja počele su gubiti na vrijednosti. Nakon Građanskoga rata zlato je postalo toliko rijetko da su mnoge banke odbijale mijenjati greenbackse. Mjenice i marke, očigledno, nisu bile pogodne za korištenje kao gotovina. U svakom slučaju, maraka je odmah nestalo u neopisivim gužvama u poštanskim uredima. Vjerovnici više nisu htjeli isplatu u greenbacksima. Nastale su bezbrojne zakonske kontroverze koje su se provlačile godinama. Paradoksalno, isti Chase koji ih je izmislio, postao je žestok protivnik greenbacksa, smatrajući ih opasnim inflacijskim faktorom. Sve teže otplaćivanje dugova greenbacksima i njihova razmjena dovela je do ekonomske propasti mnoge male trgovce, seljake zadužene u bankama, obične ljude. Bez razumijevanja zašto, u svojim su rukama imali valutu manje vrijednosti, ako im je uopće mogla poslužiti! 1871. Vrhovni sud je potvrdio zakonitost zelenih novčanica, ali im je prilično ograničio uporabu. Na primjer, potvrdio je valjanost ugovora koji su zahtijevali isplatu isključivo u zlatu i dopustio državama poput Oregona i Kalifornije da odbijaju prihvaćati greenbackse za plaćanje poreza. Kao što se vidi, bila je to vrlo složena situacija od koje se i stručnjacima vrtjelo u glavi.
Priča se odvija u Bismarcku, gradu u Sjevernoj Dakoti, koji je u dvije godine ime promijenio čak triput. Mi smo ga odmah počeli zvati po posljednjem, odabranom 1873. godine u čast njemačkog kancelara Otta von Bismarcka u nadi da će privući kapital iz moćne i bogate Njemačke. Nada se uskoro pokazala kao razočaranje, izgubila je na vrijednosti jednako kao i greenbacksi, ako ne i više.
[predgovor priči Bjegunica iz 12. knjige Magičnog Vjetra]

3. Lady Charity




Vruća tinta

U filmskim se vesternima pojavljuju gomile šerifa, naoružanih i nenaoružanih propovjednika, odvjetnika i mladih učiteljica. Ali zapravo na Zapadu nijedna od tih vrsta ljudi nikad nije imala toliko značenje kao novinari. Učiteljice, izdvojimo ih, gotovo da nisu postojale. Nedugo po dolasku u neki kraj, same po sebi pripadnice te rijetke profesije pronalazile bi muževe i prestajale poučavati. Pravi su tako učitelji bili novinari koji su održavali predavanja o svim mogućim temama, a koje su također cijenili zato što bi jedan njihov članak objavljen u Istočnim novinama mogao predstavljati sjajnu promociju za krajeve na granici i donijeti investicije. Kad se promatraju intelektulna zanimanja, oni su brojčano zauzimali puno veći postotak nego danas u doba masovnih komunikacija!
Novine velikih gradova kao što je Chicago bile su dobro organizirane, ali one u pograničnim krajevima često bi uređivala i tiskala samo jedna osoba, u krajnje improviziranim uvjetima: slabe zalihe papira i tinte, drevni tipografski strojevi, slova toliko istrošena da su članci bili gotovo nečitljivi. No zato su pioniri američkog novinarstva govorili jasnim i izravnim jezikom. Svađe su se odbijale od novina do novina poput metaka. Želite li primjer?
Ovo je otvorena razmjena mišljenja između dviju suparničkih novina u Gallupu: Gleaner je demokratski list optužen za sklonost anarhiji, News Register je konzervativan. "Urednik Registera je zmija, lažljivac, svodnik, licemjerno strašilo sa smrdljivim brkovima...." piše Gleaner. A News Register odgovara suparničkom uredniku: "Dabogda ga pratila nesreća i bolest mu uništila kožu; dabogda mu čitava obitelj umrla; dabogda ga prijatelji izbjegavali, a ženski mu duhovi kvarili sne; neka na kraju bude pokopan jadan i siromašan, zaboravljen od svih, prezren od Boga i neka završi u paklu do vječnosti!"
[predgovor priči Lady Charity iz 1. knjige Magičnog Vjetra]

13. Demon varki




Paučina

Ni u jednoj mitologiji koliko u indijanskoj nema toliko božanstava prijevara koja se zabavljaju kompliciranjem ljudskih života, ali također i poigravanjem s nadmoćnim božanstvima. Prema različitim indijanskim predajama, ti su "demoni varki" vezani za životinjske likove: kojota, kunića, zeca, pauka, gavrana, vrane, oposuma pa čak i kokoši. Kad su se zatekli pred takvom raznolikošću, zapadnjački su učenjaci pokušali ujediniti sva ta božanstva u jedan lik zvan Trickster (varalica). Urođenici nikad nisu koristili to "zajedničko ime" koje su smislili etnolozi. Prema klasičnim tumačenjima (koja vuku korijene s kraja devetnaestog stoljeća), Trickster izražava najdrevniju i najmračniju stranu ljudske duše, identitet još blizak životinjskome i zapleten među najnižim nagonima: preživljavanje pod svaku cijenu, neobuzdani seks, bezrazložno nasilje, otimačina, nezasitnost, laganje. Trickster bi također trebao predstavljati otpor "primitivne kulture" prema organiziranoj šamanskoj religiji i bogovima koji su kodificirani i koje se može štovati. Iako zanimljivo, ovo tumačenje nije preživjelo sud vremena.
Postalo je očigledno nakon što su provedena istraživanja koja su vodila više računa o pojedinačnim indijanskim kulturama, da se ne može pronaći jedinstveno tumačenje za "demone varki": u nekim su predajama oni samo veseli varalice, u drugima stvorenja koja neminovno zadaju brige, u trećima su nejasna bića koja se ovisno o okolnostima pokazuju korisnima ili štetnima. U svkom je slučaju sigurno da je stalna osobina svih tih likova prijevara.
Trickster koji je glavni lik ove priče o Magičnom vjetru jest Iktomi (Pauk). Njegov je glavni cilj razdijeliti plemena Siouxa i natjerati njihove pripadnike da žive odvojeno kako bi bili nezaštićeni, na milost i nemilost neprijatelja. Iktomi se uvlači u plemena prije svega kroz lakrdijaše (heyoke), prikazujući se kao "simpatična" pojava ili također, preuzimajući zavodljiv ženski izgled. Ali Iktomi se također uvlači u snove i vizije kako bi ih preokrenuo i pomiješao istinito s lažnim. Ukratko on je najveći tvorac prijevara i iluzija....
[predgovor priči Demon varki iz 5. knjige Magičnog Vjetra]

14. Ples utvara




Ghost dance

U ovoj epizodi Magičnog Vjetra opisuje se porijeklo najvažnije ceremonije Naroda s ravnica, a to je ghost dance. Taj obred ne spada među tradicionalne indijanske obrede i nije drevan kao ples sunca. Njegov se početak nalazi u 1869. godini kad je šaman Piuta Siva Kosa objavio da je imao viziju koja je najavljivala dolazak indijanskog Mesije koji će stvoriti raj na Zemlji tako što će ljudskim bićima dati besmrtnost i izbrisati sve rasne razlike. Taj se Mesija ukazao Sivoj Kosi zajedno s duhovima Indijanaca poginulih u borbi. Obred kojim se trebao slaviti skori dolazak Mesije bila je zajednička ceremonija tijekom koje se ulazilo u trans i svatko je mogao komunicirati sa svojim dragima poginulima u borbi. Nakon tih vizija neki od Indijanaca tvrdili su da su duhovi mrtvih živjeli u miru, drugi pak da su bili nemirni i nestrpljivo čekali da se ponovno ujedine sa živima. Učenja Sive Kose sakupio je Weneyuga, drugi indijanski prorok i kult se brzo proširio Kalifornijom i Oregonom. Moć koja mu je pridavana bila je ta da zaštiti Indijance od skorog holokausta kojeg će izazvati bijelci. Kao što je lako shvatiti, u ghost danceu odjekuju kulturni utjecaji nekih kršćanskih propovjednika (brojnih, kako među katoličkim redovnicima, tako među sljedbenicima nekih od puritanskih sekti) koji su najavljivali apokalipsu, tj. kraj svijeta, Kristov povratak i sudnji dan. 1870. godine novi prorok Yetcit objavio je da će svi urođenici koji ne budu sudjelovali u ceremoniji umrijeti, pa se kult još više proširio. Usprkos tome, nakon prvog procvata činilo se da se ghost dance ugasio, između ostalog zato što nije privukao Lakote i Narode s ravnica, koji su ostali vjerni plesu sunca.

Poslije deset godina u državi Washington izvjesni John Slocum objavio je Indijancima da je umro i uskrsnuo zahvaljujući vjeri svoje žene Mary koja je za vrijeme čitave njegove kome plesala pored njega, često padajući u grčeve i trans. Tako je nastao pokret Shakera (drhtaoca) koji je miješao indijansku tradiciju i kršćanske vjerske elemente (Sveto Trojstvo, Isus Spasitelj, raspelo). 1890. godine ceremonija ghost dance potaknuta je djelom Wovoka, karizmatičnog šamana Indijanaca Piuta. Ghost dance se na kraju proširio i na Velike Ravnice, gdje ga je podržavao poglavica Siouxa Medvjed Koji Se Rita i imao veliku ulogu u zaustavljanju i smrti Bika Koji Sjedi (kojeg su bijelci smatrali sljedbenikom ghost dancea, a Siouxi njegovim protivnikom) i masakrom kod Wounded Kneeja: naime, mnogi su Indijanci pojurili u bitku uvjereni da su neranjivi zbog svetih košulja koje su nosili za vrijeme ceremonije plesa utvara. Strašan pokolj koji je uslijedio dokrajčio je nade indijanskog naroda u obnovu njihove civilizacije. Danas ghost dance preživljava samo kao tradicionalni ples u nekoliko plemena, ali njegovo izvorno značenje još uvijek pobuđuje brojne rasprave među učenjacima: je li u pitanju bio nenasilan obred ili je poticao rat?
[predgovor priči Ples utvara iz 5. knjige Magičnog Vjetra]

15. Blizzard




Zaspali kristali

Ova epizoda Magičnog Vjetra donosi priču o Blizzardu, gradu duhova u koji se naš junak sklonio sa svojim prijateljem Poeom. U žargonu Granice izraz Blizzard izvorno je značio toliko snažan udarac šakom da bi podigao protivnika s tla. Tek je kasnije analogijom počeo označavati vrlo snažan vjetar koji je točno tako mogao podignuti ljude s tla. To novo značenje prekrilo je ono prvo i ubrzo ušlo u rječnike, nakon što se u ožujku 1870. u novinama iz Iowe po prvi put pojavilo u tisku da bi se opisala vrlo žestoka snježna oluja. No prijeđimo na središnju pojavu ove epizode, a to je tajna moći kristala.
Poznato je da je kristal magičan predmet u pravom smislu te riječi. Kad žele vidjeti budućnost, proricatelji gledaju u kristalnu kuglu. Danas se smijemo sličnim pojavama, a opet, upravo je suvremena znanost otkrila i iskoristila nevjerojatne osobine tog minerala. Kvarcni se kristali standardno koriste za naše elektronske instrumente: satove, radio-aparate, televizore, računala. Danas je potvrđeno da među moći kvarca spada primanje, zadržavanje i slanje energije. Kristal može ne samo "pohraniti" informacije, već također "slati" impulse i "komunicirati". Indijanci su to znali od davnih dana i zapravo smatrali kristale "glasnicima Majke Zemlje" i nositeljima kozmičke energije. Američki učenjak Frank Dorland ustvrdio je 1964. godine da magnetski valovi koje zrači mozak mogu pod određenim uvjetima aktivirati tajanstvenu energiju skrivenu u kristalu. Prirodno, službena je znanost odbacila tu teoriju i možda je bolje da su neke smjele hipoteze istraživali pisci više nego znanstvenici. Dan danas kristal se odupire laboratorijskom ispitivanju: na primjer, budući da ga vrijeme ne mijenja, ne može mu se utvrditi starost metodom radioaktivnog ugljika. Istraživanja su nam donekle ostavila dragocjen prostor da zajedno s američkim Indijancima maštamo i sanjamo da kvarcni kristali mogu također prenositi psihičke poruke i pomagati ljudskim bićima da uspostave komunikaciju s drugim dimenzijama stvarnosti, na krajnjim granicama vremena, pa čak i sa svijetom duhova.
Ako želite doznati više, pročitajte uz zdravu dozu skepticizma, poglavlje o kristalima iz knjige Kennetha Meadowsa Earth medicine: revealing hidden teachings of the Native American medicine wheel ili, korisnije, roman The dreaming jewel, remek-djelo Theodorea Sturgeona. Sturgeon (1918.-1985.) je jedan od najvećih pisaca horrora i znanstvene fantastike svih vremena. Njegova su predviđanja snažno utjecala kako na književnost, tako na kinematografiju. 1940. je napisao priču IT koja je inspirirala Stephena Kinga za njegov najslavniji roman. Ali ne postoji fantastična tema kojom se Sturgeon nije bavio: od vještica do vampira, od najprizemnijih ludila do najstranijih stvorenja... I uvijek na visokoj književnoj razini.
[predgovor priči Blizzard iz 5. knjige Magičnog Vjetra]

31. Hoganova neman




Ilustrirani pakao

Na području Rio Grandea u Novom Meksiku 1628. godine nepismeni kauboj Luis de Rivera sklopio je ugovor s Đavolom. Luis je jako volio žene i zbog toga je pribjegao tajanstvenim moćima indijanskih napitaka kako bi ih zavodio. Eksperiment je uspio i Luis se odlučio također osloniti na magiju kako bi poboljšao svoje radne učinke. Neki crni rob sa Sotoninom tetovažom na stopalu prodao je De Riveri knjigu na čijim su se stranicama nalazile slike demona i uvjerio ga da je potpiše krvlju te tako potvrdi uobičajen ugovor s Đavolom. Nakon tjedan dana, Luis je, prestravljen mogućim posljedicama, iz knjige istrgnuo stranicu sa svojim potpisom. Tek nekoliko dana kasnije priključio se jednoj karavani kao gonič mula. Putovanje konvoja pogodio je niz strašnih događaja, među kojima je bio neobuzdani stampedo (tj. bezglava jurnjava stoke) koji je prevrnuo kola. Kako se Luis smatrao odgovornim za nesreću, priznao je svoju tajnu redovniku koji je pratio karavanu. Nakon što su stigli u Santa Fe, redovnik ga je prijavio tamošnjem inkvizicijskom sudu. Luis je iskazao iskreno kajanje i sud je pokazao neuobičajenu popustljivost, gotovo kao da je Luis sve toliko uznemirio da su odlučili zataškati situaciju. U svakom slučaju, prokleta je knjiga zaplijenjena. Priča - svjedočenje o kojoj se nalazi u inkvizicijskim arhivima koji su djelomično objavljeni 1938. u časopisu New Mexico Historical Review - ne govori gdje je završila De Riverina knjiga.
Odgovor vam pripovijedamo mi, očigledno uz pomoć mašte, u ovoj epizodi MV-a. Demonske knjige kao što je ona De Riverina bile su pučka paralela učenim traktatima iz demonologije iz šesnaestoga i sedamnaestoga stoljeća, u kojima se pokušavalo klasificirati paklena stvorenja, pa čak im i izračunati broj. Na primjer, Jean Wier u svojem je De praestigiis daemonum (1564.) tvrdio da je vragova pod Luciferom bilo točno 7.409.127. Kad su Španjolci stigli u Amerike i zatekli se pred impozantnim hramovima i drevnim svetim simbolima, pomislili su da se nalaze na samom Đavoljem području. Vojnik Cieza de Leon koji je prešao Peru između 1540. i 1550. izjavio je da su osvajači već razorili sva velika urođenička svetišta: "Hramovi su pali," napisao je, "idoli uništeni, zamijenio ih je križ za tjeranje demona." Uglavnom, otkriće Novoga svijeta drastično je promijenilo staru demonologiju. Paklene horde identificirane su s božanstvima drugih kultura koje je trebalo poraziti i izbrisati. Za europske konkvistadore, Indiosi, urođenici, crnci afričkog podrijetla, svi su oni bili sluge monstruoznih i dijaboličkih božanstava. (Tek su kasnije jezuiti počeli smatrati "divlje" narode "dobrima" jer su bili bliže prirodi.) Poslije nekoliko stoljeća H. P. Lovecraft ponovno se dotaknuo teme kataloga okultnih božanstava time što je izmislio Necronomicon, ezoteričnu knjigu ispunjenu strašnim i tuđinskim stvorenjima. Premjestivši demonologiju u fikcijsku književnost i postavivši je u kozmičku dimenziju, Lovecraft je prilično pridonio pročišćivanju ideje Zla iz kolonijalističkih i rasističkih ostataka. Pokušali smo se držati njegove vrijedne pouke.
[predgovor priči Hoganova neman iz 11. knjige Magičnog Vjetra]

32. Čikaški požar




Veliki požar

Ljeto je 1871. godine bilo vrlo toplo i suho u središnjim dijelovima Sjedinjenih Država i u većem dijelu Zapada. Između srpnja i kolovoza gotovo nikad ne pada kiša. Brojni požari izbijali su posvuda, ali nijedan nije bio tako razoran kao onaj koji je sravnio Chicago sa zemljom. Početak požara pripisan je kravi muzari neke gospođe O'Leary. Prilično upitna istraga utvrdila je da je za vrijeme mužnje životinja udarcem kopita prevrnula petrolejku u štali punoj sijena. Mnogi su prigovorili da se mužnja krave u devet navečer čini prilično neobičnom. Pored toga, gospođa O'Leary ispričala je posve drukčiju verziju činjenica, tvrdeći da nije ništa ni vidjela ni čula, jer je u tom trenutku bila u krevetu. Dodala je također da je pred kućom bila neka proslava i da joj je, nakon što se sve zbilo, jedna susjeda rekla da je vidjela jednog od uzvanika kako krišom ulazi u staju. Ali susjeda gospođe O'Leary nije mogla biti pozvana da svjedoči zato što je napustila Chicago odmah nakon požara i adresa joj nije bila poznata. Pored toga, neobjašnjeni su ostali uzroci drugog požara koji je izbio noć ranije i okupirao vatrogasce dobar dio sljedećeg dana. Konačno, znak za uzbunu vatrogascima nije došao s najbližeg signalnog telefona i stoga je plan za hitne slučajeve pokrenut uz sumnjivo kašnjenje. No nikome nije bila tajna da su na područja najsiromašnijih četvrti Chicaga, prvih koje su izgorjele, odavno bacili oko špekulanti koji su htjeli sravniti drvene barake i ondje izgraditi nove palače. Okriviti jednu kravu za požar bilo je vrlo zgodno. Nakon razaranja, Chicagu je trebala nacionalna solidarnost i privlačenje kapitala za rekonstrukciju. Skandal je bio potpuno neprikladan. Gospođa O'Leary nije bila osuđena, štoviše, postala je opća legenda. Puno godina kasnije, glumica koja ju je utjelovila u filmu In Old Chicago s Tyroneom Powerom i Alice Faye osvojila je Oscara. Na sretnoj se celuloidnoj vrpci uopće nije šutjelo o sumnjama u građevinske špekulacije, ali su one mudro uravnotežene sa službenom verzijom požara koji je izbio zbog banalnog incidenta.

Oni koje zanima doznati više o požaru i njegovim tajnama mogu posjetiti sjajne i spektakularne internetske stranice Čikaškog povijesnog društva. Te su nam stranice vrijedno poslužile za fikcijsku - no svejedno utemeljenu na striktno točnoj dokumentaciji - rekonstrukciju za ovu doista krucijalnu epizodu Magičnog Vjetra. Stranica (http://www.chicagohistory.org) se zove The Great Chicago Fire and the Web of Memory i predstavlja izvanrednu galeriju fotografija, ilustracija i slika iz tog doba, uz prikaz kako su se događaji odvijali iz minute u minutu, karte grada i brojna svjedočanstva preživjelih. Pronaći ćete također fotografiju Hoganove kuće (Terrace Row) na adresi http://www.chicagohistory.org/fire//prefire/pic0515.html. Hogan je izmišljena osoba, ali u toj luksuznoj rezidenciji stanovao je bankar i političar Jonathan Y. Scammon. Katkad mašta nije daleko od stvarnosti. Ugodno čitanje.
[predgovor priči Čikaški požar iz 11. knjige Magičnog Vjetra]

33. Kradljivac bizona




Posljednji bizoni

Krajem veljače 1999. godine, stotinjak Indijanaca iz različitih plemena okupilo se radi dugoga dvadesetodnevna jahanja od preko 750 kilometara, od Južne Dakote do parka Yellowstone u Montani. Cilj pohoda bio je prosvjed protiv pokolja bizona. Baš je u Montani u zimi s 1996. na 1997. pobijeno 1100 bizona, više od trećine populacije parka, koji su prešli preko granice zaštićenog područja. Ubijanje nije prestalo ni nakon prosvjeda. Samo 1999. godine pobijeno je još 650 bizona. Obrazloženje vlasti u Montani bilo je da se bizonska populacija previše proširila i da širi bolesti među govedima. No čini se da su zapravo bizoni pobijeni kako bi se omogućio rast međunarodnim kompanijama koje proizvode hamburgere. Zanimljivo je kako povijest nije ništa naučila današnje vlade koje se i dan danas oglušuju na legitimne zahtjeve urođenika koji nastavljaju smatrati bizona - Tatanku Oyatu, "Onog koji vlada nad nama" - temeljem svoje kulture. Indijanski su zahtjevi jednostavni i jasni: 1. prevesti "prekobrojne" bizone u rezervate u kojima ih nema dovoljno; 2. ograničiti javne pašnjake samo za bizone i zabraniti ih drugoj stoci: prema Indijancima, masovan uzgoj krava uništava okoliš dok ga bizoni čuvaju; 3. vlasnici stada koja se hrane na javnoj zemlji moraju plaćati velike poreze; ne mogu se te zemlje besplatno davati onima koji ih koriste za privatne poslovne svrhe. Ovo su glavni ciljevi UNESCO-a (United Eco-Action Fund) koji se trudi proširiti zaštićena prirodna područja u Montani, Dakoti i Wyomingu. Tko god želi podržati te ciljeve na bilo kakav način, na primjer slanjem novčane podrške, može pisati na organizacijsku e-adresu: unesco@unesco.org ili posjetiti internetsku stranicu http://www.unesco.org/return-of-the-bison.html.
U ovoj epizodi prepričat ćemo jedan lov na bizone plemena Magičnog Vjetra. Djelomično ćete na crtežu vidjeti obrede i ceremonije koji prethode i prate velike migracije plemena Siouxa u potrazi za posljednjim bizonima, sve rjeđim unutar mreže željezničkih pruga i decimiranih bjelačkim lovačkim ekspedicijama. Prije polaska šamani su "tražili viziju" koja će ih prosvijetliti, a zatim se, ako su odgovori bili povoljni, okupljalo vijeće poglavica za organizaciju same ekspedicije. I oni su pušili svetu lulu i molili se Duhu Bizonu kako bi im osigurao uspješan lov. Na kraju su se imenovali akicite, mirovni plemenski službenici, neka vrsta indijanske policije zadužena za nadziranje poštovanja vrlo strogih pravila. Svi su posebno morali voditi računa da su bizoni bili zajedničko dobro i da stoga nitko nije mogao prisvajati oborena grla za sebe. Sami su akicite vršili diobu plijena bez favoriziranja. Moć indijanskih "policajaca" bila je neosporna. Priča se da jednoga dana Crveni Oblak nije poslušao jednog akicitu i da je zbog toga dobio udarac stremenom. Veliki poglavica prihvatio je kaznu bez riječi.
Pročitajte ovu priču i ne zaboravite da pokolj bizona, usprkos repopulacijskim programima, nažalost još uvijek traje.
[predgovor priči Kradljivac bizona iz 11. knjige Magičnog Vjetra]

37. Tamna staza




Shakespeare na Zapadu

"Ime William Shakespeare dominiralo je kazališnom scenom Granice. Na prvi pogled možda iznenađuje da su ljudi na Zapadu uspijevali pronaći vremena za divljenje šekspirijanskim interpretacijama, s obzirom na tešku svakodnevnu borbu za preživljavanje u pustim i divljim krajevima." Ovo je napisala Esther C. Dunn u svome detaljnom radu "Shakespeare in America", objavljenom 1939. godine. Autorica navodi sljedeće razloge kojima objašnjava Shakespearov uspjeh na Zapadu: prvenstveno njegova glasovitost (prve interpretacije Shakespearovih djela u Americi potječu iz kolonijalne epohe, tj. iz 17. stoljeća); zatim to što su njegova djela spadala u uobičajen repertoar glumaca na američkim pozornicama, uglavnom podrijetlom iz Britanije; konačno, nasilan, emotivan sadržaj koji su remek-djela Velikog Barda poetski uzdizala pogađao je osjećaje publike i uspijevao joj stvoriti osjećaj "obrazovanosti". Ljude s granice ohrabrivalo je uživanje u predstavama koje su sa sobom donosile tisuću odjeka velike europske kulture i civilizacije velikih istočnih američkih gradova.
Ali ono što je te interpretacije činilo stvarno jedinstvenim je što su se na Zapadu, tako dalekom i različitom od elizabetanskog Londona, ponavljali uvjeti vrlo slični onima iz Shakespearova doba, prije svega po tome što je nedostajalo kazališta tako da su se predstave izvodile gdje se moglo: u štalama, dvorištima, salama za biljar, gostionicama i na teglenicama. Putujuće glumačke družine sastojale su se tek od nekoliko glumaca, druge su regrutirali na licu mjesta među lokalnim stanovništvom. 1832. godine u Greenvilleu kazališni impresario Sol Smith povjerio je uloge Kasija i Bruta u Juliji Cezaru dvojici tamošnjih dobrovoljaca debitanata koji su se na sceni pojavili pod ogromnim šeširima, s ostrugama i opasačima s pištoljima. Jedini tragovi antike bili su neuvjerljiv ogrtač za jednog i turska sablja za drugog. U prikazivanju Pizarra u Columbusu Smith je za statiste uzeo 24 Indijanca iz plemena Creek. Platio im je čašom viskija i pedeset centi po glavi. Početkom četrdesetih na Floridi, za vrijeme rata protiv Seminola, vođa glumačke družine William A. Forbes bio je na turneji po vojnim položajima. Za vrijeme puta, družinu su napali Indijanci koji su ubili dvojicu glumaca i oteli scenske kostime, nakon čega su napali najbližu utvrdu odjeveni u antičke Rimljane, škotske gorštake i srednjovjekovne oružnike.
U epizodi Magičnog Vjetra koja je pred vama, vidjet ćete interpretaciju Antonija i Kleopatre u jednoj tvrđavi, nakon čega će se družina premjestiti u Pittsburgh, scenu također sljedećeg nastavka. Ovaj grad, jedan od najvažnijih industrijskih središta Sjedinjenih Američkih Država, također je dio kazališne povijesti: ondje je engleski glumac Francis Courtney Wemyss 1833. godine otvorio dvoranu s ložama i parterom, jednu od prvih u Americi. Uz to, u Pittsburghu je 1924. umrla velika talijanska glumica Eleonora Duse. Kazališne pozornice sa Zapada spominju se rijetko u stripovima, ali sjećamo se nekoliko značajnih epizoda Kena Parkera, a čitatelji Magičnog Vjetra već su imali prilike uživati u nastupima našeg majstora prerušavanja, Dicka Carra. Preostaje nam samo podignuti zastor!
[predgovor priči Tamna staza iz 13. knjige Magičnog Vjetra]

39. Četiri šamana




Oklijevalo

Epizoda koja je pred vama priziva sjećanje na prve sukobe između vojske SAD-a i Siouxa Bika Koji Sjedi do kojih je došlo duž rijeke Yellowstone u kolovozu 1872. Mnoge su ličnosti koje ćete susresti u priči povijesne i učinile su upravo ono što ćemo vam ispričati. Neka će vam se indijanska imena učiniti čudna, na primjer ono šamana Dugog Svećenika ili ratnika Puno Ušiju, ali bila su takva i takva smo ostavili. Vojnici su stvarno bili pod zapovjedništvom majora Bakera. Ličnost fotografa Williama Henryja Jacksona također je autentična. Što se tiče ostalog, uzeli smo nešto pripovjedačke slobode, iako poštujući činjenice. Podatke o porijeklu i značenju imena "Bik Koji Sjedi" uzeli smo iz memoara slavna svjedoka, Siouxa Ohiyese ili Charlesa Alexandera Eastmana (1858.-1939.). Njegova najpoznatija knjiga Indian heroes and great chieftains objavljena je 1918. i doživjela brojna nova izdanja; ona sadrži biografske prikaze petnaest indijanskih poglavica, neke od kojih je Eastman osobno poznavao. Eastman je onak koji je uočio da ime Bik Koji Sjedi aludira na njegove "oklijevalačke" osobine. Samim je Siouxima, koji su obično nagli i nezaustavljivi u borbi, bilo teško protumačiti neodlino ponašanje Bika Koji Sjedi. Još je ranije Crveni Oblak pod svojim zapovjedništvom ujedinio plemena različitih naroda, razmjestio ih u jasno postavljen vojni raspored, djelomično kopiran prema modelu vojne organizacije bijelaca. Spriječivši usamljeno djelovanje pojedinačnih bandi, Crveni Oblak uspio je postići značajne pobjede, ali njegovo kruto i centralizirano zapovjedništvo izazvalo je kritiku i protivljenje samih Siouxa koji su slabo trpjeli vojnu stegu.
Bik Koji Sjedi primjenjivao je vrlo različitu tehniku. Naizgled je dopuštao pojedinim bandama da se ponašaju kako im se sviđa bez prisiljavanja na ograničenja. No zapravo je jednako vladao situacijom pripremajući se sa svojim ratnicima za akciju na temelju vrlo dobro isplaniranih strategija koje bi se aktivirale u posljednjem - ili, bolje, najpovoljnijem i ključnom - trenutku, onom koji je odlučivao ishod bitke. Za objašnjenje ponašanja Bika Koji Sjedi prikladnije je uzeti kao referencu moderne prosvjede nego klasične vojne strategije. Kad se okupi tisuću demonstranata, vrlo je teško upravljati kretanjem svake skupine. Odgovornost da sve ne završi u bezglavim i katastrofalnim sukobima, makar ih izazvala i vrlo mala grupica, leži na manifestacijskoj službi za održavanje reda. Bik Koji Sjedi mogao se osloniti na brižno probranu skupinu akicita (neka vrsta indijanske redarstvene službe), a pored toga koordinirao je svoj izlazak na bojno polje s Ludim Konjem koji bi obično započinjao akcije koje je Bik Koji Sjedi završavao. Kao što ćete vidjeti u ovoj priči, te akcije nisu uvijek za svrhu imale velike pobjede. Glavni cilj Bika Koji Sjedi bio je održavanje zajedništva indijanskih naroda, bez ograničavanja njihove slobode u akciji, ali i izbjegavajući uzaludno prolijevanje krvi. Ugodno čitanje.
[predgovor priči Četiri šamana iz 13. knjige Magičnog Vjetra]

40. Tigrov klan




Sinovi nebeskog carstva

1861. godine željeznička kompanija Central Pacific nalazila se pred teškim pothvatom polaganja tračnica kroz masive Sierra Nevade i pustinje Utaha. Irski imigranti zaposleni na tom poslu nisu nimalo uživali u iscrpljujućem radu. Stoga je Charles Crocker, jedan od željezničkih "baruna", pokušao s uzimanjem pedesetak kineskih radnika, u početku za običnu ispomoć, to jest kao radnike u kamenolomima, perače i sluge. Odmah je zaključio da su, citat je njegov, "mirni, miroljubivi, marljivi i vrlo štedljivi." Ubrzo se broj kineskih radnika samo u Central Pacifiku popeo na 14.000. 1870. godine u Kinu je stigao teret od oko deset tona kostiju: bili su to ostaci od preko 1.200 "sinova Nebeskog Carstva" koji su vraćeni u domovinu radi ukopa. A, kao što ćete pročitati u ovoj priči, nije ih ubijao samo težak posao.
Ovu i druge vrijedne informacije pronašli smo u značajnoj i obimnoj knjizi Sons of the Yellow Emperor - A history of the Chinese diaspora Lynna Pana, u izdanju Kodansha Globea iz New Yorka iz 1994. Usprkos tome, još su uvijek vrlo rijetki radovi o kineskim imigrantima u Americi, a razumljivo je i zašto: iskorištavanje istočnjačke radne snage jedna je od najmračnijih i najneslavnijih stranica "civilizacije" američke Granice. Između četrdesetih i sedamdesetih godina 19. stoljeća kineska populacija Kalifornije dosegnula je 71.000 duša, više od pola kojih je živjelo u San Franciscu. U Kaliforniji je već vladao težak problem rasizma prema Indijancima i Meksikancima, pa je masovni dolazak kineskih radnika postao fitilj koji je izazvao bijes svih bijelaca koji su smatrali kako "stranci" prijete njihovu životnu stilu, ali koji su se prije svega plašili za svoja nesigurna i slabo plaćena radna mjesta jer nisu mogli izdržati konkurenciju jeftine radne snage spremne na svaku žrtvu. U šezdesetima i sedamdesetima San Francisco su tresle prave pobune protiv Kineza, ali dok je kalifornijski guverner grmio protiv novog useljavanja imigranata, Central Pacific i druge željezničke kompanije su zapošljavale. Istovremeno su jadni istočnjaci morali također trpjeti tiraniju Tongova, to jest klanova kineske mafije koji su tiranski vladali nad njima i regrutirali ih ne samo za željeznicu i rudnike nego i za opijumske pušionice, kockarnice i bordele. Računa se da je u San Franciscu među svakih deset Kineskinja bilo osam prostitutki koje su živjele u strašnom ropstvu. Ako su se povijesna istraživanja slabo bavila ovom uznemirujućom pojavom, uopće ga nije spominjala kinematografija vesterna koja je Kineze uvijek smještala u stereotipne kuhare i perače rublja.
Naša je priča očigledno izmišljena, ali nažalost je autentična što se tiče referenci na uvjete u kojima su držani kineski robovi. Želite li znati što se u međuvremenu događalo u Kini, preporučujemo vam veliko remek-djelo hongkonške kinematografije iz 1991. Once upon a time in China (Bilo jednom u Kini) Tsui Harka, prvi u nizu od pet spektakularnih filmova.
[predgovor priči Tigrov klan iz 14. knjige Magičnog Vjetra]

41. Dvojnik




Indijanci i zvijezde

"Još od djetinjstva očaravao me beskonačan svemir i sve se češće pitam što su o njemu mislili narodi iz prerije, kako su proživljavali svoj odnos sa zvijezdama." (Francesca Benedetti Pozzi, Lucca) Francesca, tvoje pismo stiže u pravi čas i pruža nam poticaj za uvod u ovu doista posebnu epizodu Magičnog Vjetra u kojoj se po prvi put obrađuje znanstveno-fantastična tema. O pitanju iz pisma može se reći puno toga i ni ne pokušavamo ga iscrpiti u samo jednom navratu. Kad se govori o odnosu između američkih urođenika i zvijezda, mora se krenuti od mitova koji se tiču zviježđa Plejade (Vlašići), najvažnijega za sve drevne narode, od Egipćana do Grka, i fundamentalnog također za prerijske Indijance. Sedam glavnih zvijezda koje sastavljaju Plejade pokazuju se početkom ljeta i nestaju s obzora prije zime. Ovo samo po sebi objašnjava zašto su ih smatrali "posebnima". Pored toga, tu je njihov raspored otvorene kružnice koji podsjeća na ples. Poput antičkih Grka, američki Indijanci prikazivali su ih kao nebeske plesače. Sva sjevernoamerička plemena smatrala su da potječu s Plejada i da su poslana na Zemlju kako bi je očuvala. Mnogi obredi u čast Plejada vršili su se na visoravni Mato Tipi (Devil's tower), njihovoj svetoj planini (koja se već pojavljivala u Magičnom Vjetru) odrezana vrha i dugih brazda niz padine koje su prema drevnom mitu ostavile pandže divovskog medvjeda. Jedna indijanska legenda pripovijeda kako se sedam poglavica u opasnosti od čudovišne životinje sklonilo na vrh planine da bi se zatim "popelo na nebo". Druga legenda koja pripada Irokezima priča kako se u zoru vremena sedam dječaka (u drugim verzijama sedam djevojčica) toliko očaralo plesom da su odbacili sve druge aktivnosti, pa čak i jelo.S vremenom su postali toliko mršavi i lagani da su ostali visjeti na nebu, postavši Plejade. Kao što se vidi, veza Indijanaca sa zvijezdama je duboka i kompleksna i uključuje putovanja prema Zemlji i s nje, što, naravno, pobuđuje zanimanje svih koje očaravaju NLO-i i koji smatraju Plejade najvažnijom zvjezdanom bazom izvanzemaljskih svemirskih brodova.
No u ovoj priči usmjerit ćemo svoju pozornost na mitove koji se tiču meteorita. Dok su za Indijance tijela pala s neba bili "darovi" poslani na Zemlju, za bijelce se radilo o prokletim predmetima ne samo zbog potencijalnih prirodnih katastrofa do kojih bi udar mogao dovesti, nego također jer prijete ljudskim uvjerenjima. Znanstvenofantastična književnost oduvijek se poigravala ovim dvoličjem: kako moderna (i zapadna) civilizacija istovremeno razvija svemirsku tehnologiju, a s druge strane biva prizemljena kontaktom sa zvjezdanom stvarnošću koja se doživljava odvojeno i tuđinski. Drevni narodi i Indijanci smatrali su nebo mjestom odakle potječemo; mi, često, kao svoju buduću sudbinu, fatalno asimiliranu u ideju o kraju svijeta... Ali jesmo li uistinu uvjereni da prijetnja našem preživljavanju dolazi iz svemira?
[predgovor priči Dvojnik iz 14. knjige Magičnog Vjetra]

42. Vatrena voda




Crne Noge

Gotovo dva stoljeća bijelci su smatrali različitim narodima tri grupe koje zajedno čine narod Crne Noge, pa su im tako i dali različita imena: Pikun ili Piegan, Kainah ili Blood i Sisika ili Crne Noge. Iako neovisne, ove tri skupine govorile su istim jezikom, imale iste običaje, međusobno su se vjenčavale i imale zajedničke neprijatelje. Prevladava mišljenje da je ime Crne Noge nastalo iz činjenice da su ovi Indijanci bili odlični obućari i vjerojatno izrađivali mokasine od tamne kože. Pored svoje zanatske vještine, Crne Noge bili su vrlo siromašan narod. Prije susreta s bijelim trgovcima koristili su kamene noževe, nisu imali konje, a za prijevoz oslanjali su se na pse. Ovo razdoblje njihove povijesti naziva se "pseći dani". Očito, korištenje pasa nije im dopuštalo prekrupne terete, stoga su šatori bili vrlo mali, alati smanjeni na minimum, namirnice rijetke, selidbe vrlo kratke. No u tom je razdoblju zajednica bila potpuno ravnopravna i nije poznavala ekonomske razlike. Poglavice nisu imale nikakvu stvarnu moć, više su bili organizatori koji bi se nakon ispunjavanja svog zadatka vraćali u skupinu bez ikakve privilegije.
Susret s bijelim trgovcima krznom tijekom osamnaestoga stoljeća temeljito je promijenio socijalnu strukturu Crnih Nogu stvorivši bogate i siromašne. Mjerilo bogatstva bio je broj konja. Osmeročlana obitelj s dvojicom odraslih muškaraca, tri žene i tri djeteta trebala je dvanaest konja za efikasno kretanje: jedan za šatorski pokrivač, dva za šatorske štapove, dva za hranu, tri za žene koje su sa sobom nosile opremu i dva trkaća konja za muškarce. Svaki od muškaraca trebao je također posjedovati konja prikladna za lov na bizone. Obitelj s više od pet odraslih osoba trebala je barem dvadesetak konja. Bilo je puno siromašnih obitelji: prisiljene na snalaženje sa samo jednim ili dva konja, zadovoljavale su se manjim šatorima i nekvalitetnom odjećom i oružjem. Zadatak poglavica, koji su obično birani među bogatijim pripadnicima plemena, bio je pomagati siromašnima. Esencijalna vrlina koja se očekivala od poglavice bila je velikodušnost. Pohlepan poglavica ne bi izdržao dugo. Što se tiče životnih običaja, Crne Noge nisu imale komplicirane zakone: krađa se kažnjavala vraćanjem ukradenog, zločin se smatrao osobnom stvari, to jest, dužnost osvete bila je povjerena žrtvinoj obitelji. Poligamija nije bila obavezna ili vjersko pitanje, ali je postala nužna jer su žene bile puno brojnije od muškaraca (koji su često pogibali u bitkama). Glave obitelji govorile su da preziru ljubomoru, ali svojim gostima nudili su žene samo zato što su ih smatrali svojim vlasništvom. Kad bi se žene same ponudile, stav se mijenjao: naime, broj žena s odrezanim nosevima bio je puno veći među Crnim Nogama nego među Lakotama. A kazna za nevjeru mogla je ići i puno dalje, kao što se vidi iz ove epizode Magičnog Vjetra u kojoj ćete saznati i o strašnoj šteti koju je alkoholni porok nanio ovome ponosnom narodu.
[predgovor priči Vatrena voda iz 14. knjige Magičnog Vjetra]